Dugo sam se pripremala za ovo putovanje. Jako, jako dugo. Vrijeme koje sam utrošila na planiranje svakog mog koraka, nemjerljivo je satima, danima, mjesecima, pa i godinama. Trudila sam se izbjeći sve one stare pogreške koje su me toliko puta stajale ponovnog "pakiranja kovčega", mukotrpnih putovanja, beskonačnih lutanja, suza zbog mnogobrojnih posrtanja, izgrebanih koljena i odjeće izlizane od čestih padanja. Ovoga puta jednostavno nisam smjela pogriješiti. Iako sam se veselila trenutku, kada ću se uputiti u željeni grad, istovremeno me je razjedala sumnja i bilo me je neopisivo strah. Strah od ponovnog promašaja, strah od toga da li sam ispravno odabrala i naposlijetku, strah od toga, hoću li biti dorasla onome što sam si zacrtala... No, sada više nije bilo vremena za predomišljanje, vremena za povratak...malena grudica snijega se je pokrenula i malo-pomalo, ali posve sigurno i izvjesno, prerastala u pravu, pravcatu lavinu. Još samo kratko vrijeme me je dijelilo od moje konačne destinacije. Uzbuđenje je iz trenutka u trenutak sve više raslo i moj je strah jenjavao, ustupajući mjesto radosnom iščekivanju i toliko željenom susretu. Ponovno sam bila putnik u trajanju vremena, bila sam ja, ona stara, hitajući novom svitanju u susret! Mnogo kasnije su me običavali pitati, da li bih se toliko radovala, da sam samo znala što me čeka onstran mog starog bivanja, i moj bi odgovor uvijek bio isti - da, radovala bih se. Pa, zašto i ne bi, kada sam sama izabrala i cilj i put kojim ću krenuti, isprva slabotno i neodlučno uz nesebičnu pomoć drugih, a potom sama, katkada teško, u nepredvidivom zaboravu novostečenog "sutra". Nisam se pitala kako će izgledati moj novi dom. Već odavno sam znala. I što je tu čudnog, ta nisam li ga, tijekom premnogih svjetlovanja, sama izabrala? |