14.06.2008., subota
|
Sjećaš li se, oduvijek sam bila čudno dijete. Postavljala sam pitanja 24 sata na dan, a malo kada sam na njih dobila odgovor. Odraslima sam bila dosadna poput muhe na popodnevnom suncu i samo rijetki su imali dovoljno strpljenja za moja vječna pitanja i moje »čudne« priče. A, dijete kao dijete, uporna i radoznala, tražila sam društvo onih koji su me htjeli i znali saslušati. Takvih je, na žalost, bilo malo. Ti si tada bila tek ponešto starija, i sama još dijete i tvoja je pažnja bila usmjerena na školu i učenje. Gackala sam za tobom poput izgubljenog pileta, katkada ti ne dozvolivši ni da dišeš. O, da, svjesna sam koliko sam ti puta bila neizmjerno dosadna, slijedeći te tako ukorak i sipajući pitanja kao iz rukava. Čitati i pisati sam naučila i prije no što sam pošla u školu, a sa čudesnim svijetom knjiga u moj su život počele ulaziti prekrasne i neopisive boje. Sa navršenih pet godina sam ispisivala uvijek nove bilježnice i punila ih SF pričama koje nitko nije htio čitati. Ispod mojih su ruku izlazili plavom tintom ispisani redovi, o kojima tada uopće nisam razmišljala. Nisam gledala takve filmove, pa tako nikome nije bilo jasno kako moja mašta može proizvesti te nepregledne redove čudnih oblika, pojava i boja. Tada mi to nije bilo čudno, bilo mi je nešto jako dobro poznato i nešto posve prirodno, kao da je dio moje stvarnosti. Tek kasnije sam se počela pitati odakle je sve to dolazilo i kroz moje se djetinje prstiće slijevalo na papir. Imala sam tako puno za reći, ali nije bilo nikoga tko bi me uistinu znao saslušati. Odrasli bi obično tek zamahnuli rukom i rekli kako imaju važnijeg posla od moje djetinje maštarije. I uvijek iznova bih povrijeđena ušutjela i povlačila se u svoj mali svijet, pričajući sa svojim nevidljivim prijateljem. Koliko sam samo puta čula riječi: »Zar se ne možeš igrati kao sva normalna djeca?« Ali, »normalna« su se djeca igrala rata, a ja sam se htjela igrati mira. Međutim, ta igra nikog nije zanimala, pa sam tako najviše vremena provodila sama, pišući svoje priče i čitajući knjige. Već sam veoma rano pročitala sve knjige o indijancima, koje su mi bile dostupne i nisam si mogla objasniti, odakle ta snažna privlačnost koju sam za njih osjećala. Istovremeno sam plačući gledala filmove o crncima na plantažama pamuka i nitko nije mogao razumjeti odakle ta moja ogromna tuga koja me pritiskala u grudima, danima nakon takvog filma. Istina je da su nas odgajali da poštujemo sve ljude, bez iznimke i da nikada, baš nikada ne pravimo razlike. Isto je tako istina, da sam oduvijek bila hipersenzibilno dijete, ali, unatoč tome, svima se moja reakcija (pa i meni kasnije), ipak činila pretjerana. Uzalud je bila i činjenica što sam znala da je to prošlost, da je sada drugačije i da danas toga više nema, ta nejasna tuga me nikada nije napustila. I danas kad pogledam sličan film, osjetim taj bol u grudima i suze koje se nabiru u očima, ali sada znam odakle ta bol potiče i stoga je lakše podnosim. |
| lipanj, 2008 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Lipanj 2008 (3)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Draga moja sestro,
ovo pišem za tebe, jer te život nije mazio i jer želim da imaš nešto što pripada samo tebi!Kada ti bude teško, kada posumnjaš u razlog zbog kojeg si tu, neka te moje riječi omotaju poput fine, zlatne paučine i zagrnu te u ogrtač nježnosti, proizašao iz čiste sestrinske ljubavi.
Copyright ©2008
Sjećanja jedne duše
TD - dio 1.
TD - dio 2.
TD - dio 3.